“Gotovo je.” Kažem i nastavim piljiti u ruševine osnovne škole nad kojima vise kišni oblaci.“Šta je gotovo?” pita me kćer. “Ljeto.” Odlazim u dječiju sobu i sjedam među stvari koje leže razbacane uokolo. Ne pada mi na pamet pospremati. Prvo moram pisati o 60 dana ljeta.
Rezime sretnih trenutaka: suncem okupano druženje ispod vrbe u Kupinecu, cerekanje s frendicom na terasi u Lovišćima, rasplesana večer u Murteru, jedan dan na Zlarinu u kući pored mora, smijeh s ekipom na obali Blidinjskog jezera, druženje u Šibeniku, nekoliko dana Brača u Dubokoj uvali, jedan rođendan u ljetnim haljinama, vožnja bicikla obasjana mjesečinom na Kosirini, večer inćuna u Tisnom i romantična večera u Biogradu.
A tek prizori planina, mora i otoka. Izlasci i zalasci sunca. Majko mila, koliko ljepote!
Rezime sadrži i tužne trenutke. U njima su mi pogled na suncem obasjan otok mutile suze. U dušu mi se nagurala spoznaja o smrti i saznanje da nemam utjecaja na brige drugih ljudi. Stislo me i to što ne mogu pružiti drugima zaborav od nesreće, tuge ili slomljenog srca.
A meni su ovo ljeto pomogli mnogi. Znani i neznani. Kad sam se nakon neuspjele gorštačke avanutre utučena vratila u Tisno, jedan me stari prijatelj zagrlio i rekao: “Stvarno mi je žao što si pala.” Iako se smiješio, oči su mu bile suzne. Taj me trenutak baš dirnuo.
Nakon tog zagrljaja naručila sam kavu i počela se resetirat. “E, Maki…Ajde vidi sve ove ljude kako su dobri… koliko njih ti se javilo, dalo podršku, pomoć. A ljudi sigurno imaju pametnija posla nego tebe tješit. Moš mislit, kao da drugima nije teško! Ne, nego treba Maki uveseljavat; dodavat hladni gel i tigrovu mast, filetirat inćune i pokazivat otok.”
Vrati se ti lijepo doma, dosta je bilo. 60 dana si zajebavala ljude, e nećeš više!
volimbrdo.blog 
Dosta bilo zajebancije! 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se