Fantomka

“Da, da…fantomku trebam uzet!” Dok vrtim pedale, virtualna košarica u koju ću stavit “fantomku”, toplu kapu s prorezima za oči, odvraća mi misli od činjenice da je temperatura naglo pala. I da je dan odjednom jako hladan. Na sreću, od moje loše opremljenosti spasit će me blizina doma. Uz teškoće otključavam vrata, tu su samo moji psi, mašu repovima i dragi su. Za razliku od mene:

„Mičite se, moram se ugrijat!“

Na brzinu zbacim tenisice i jaknu. Preostalu bljuzgu i smrdljivu odjeću ostavim na sebi, da me grije. Bacim se na sofu i skvrčim u položaj fetusa. Preko ukočenih udova navučem deku. „Zašto plaćam to grijanje, pa tu je Arktik! Pojačajte, radijatori su hladni!“

Zaspem sama u ledenom dvorcu u kojeg se ipak polako vraća toplina. Iz sna me trgne zvuk ulaznih vrata.

„Mama, jesi dobro?“ zabrinutoj kćeri velim da je sve ok. Hoću joj ispričat poučnu priču o tome kako sam za dlaku izbjegla smrzavanje, ali ona me prekine: „Čuj, ja moram učit.“ I ode.

Ode i zaboravi mi kraj uzglavlja ostavit veliku šalicu vruće kave i dvije kriške čokoladne torte.

Prisiljena ustat i snać se sama, ogrnuta dekom odvučem se do kupaonice. Nakon pola sata tuširanja kipućom vodom, napokon se opustim. Vratim se na sofu i dobrano ušuškam. “Hoćeš da ti donesem onu knjigu?” pita me kćer.

“Ne, nikako ne tu knjigu! Ne želim da me Tatjana vidi u ovakvom stanju…”

Taman posla da žena vidi kako sam izašla na malo hladnoće i odma zaradila hipotermiju! Koja sramota, a kao sanjam o hodanju po planinama. Ni fantomku nemam, šta dalje…

“Mama, smiješna si! Pa kako Tatjana to može znat? “

A ne znam ni ja, kako može! Na isti način kako može usred zime ić sama 1100 km Via Adriatica traila? Od Prevlake do Istre? Kako može, ko to zna? Neke stvari oko Tatjaninog solo podviga realno spadaju u sferu paranormalnog…

A to ćemo onda, svi skupa, teško objasnit…!