“Što manje gledajte vijesti…!” govori mi s ekrana gospođa psiholog. Ne obraća se ona meni direktno, nego svima nama koji smo, svak na svoju foru, opet u ratu.
“To je retraumatizacija, dovoljno je ugasit tv” kaže ona.
I tako, ja jučer nisam palila tv. Pustila sam sunce kroz neoprane prozore, koje sam onda oprala! U naletu energije požurila sam do Bauhausa kupit i zasadit cvijeće. Pristavila ručak, zatim skuhala zasluženu kavu. Ostatak dana radila. U virtuali lamentirala o suhim smokvama i lajkala.
Tek sam na kraju dana, učinila pogrešku i upalila tv. I naravno, Zlo je to iskoristilo za napad! Mozak mi je na brzinu išamaralo slikama ranjenih trudničkih trbuha i slikama zgarišta bolnice u kojoj se rađaju bebe. Na tom zgarištu ležali su inkubatori i okrvavljeni madraci.
Ta vijest, ubačena između dva dijela kulinarske emisije, potpuno me slomila. S bolovima u maternici, zavukla sam se u dječju sobu. Mlađa djeca spavala su mirno, kao dva šteneta. To je dobro, da čvrsto spavaju! Tako im neću morat objašnjavat suze…
Ja mislim da svak onaj ko je jednom udahnuo miris bebinog potiljka, osjeća isti očaj. Svak onaj koji je ikad držao bebu i uzvraćao njen bezubi osmijeh – zna.
Zna da sve treba zaustavit! Zna da se svijet jednostavno treba prestat okretat oko svoje osi…Nikakvo nastavljanje s normalnim životom i gašenje tv-a! Sve treba stat i radit na zaustavljanju Zla.
Kako? Ja stvarno ne znam.
Al ništa drugo mi nema smisla…
volimbrdo.blog 