Ariš, koji zapravo i nije ariš već neko drugo stablo, ali ga zovemo ariš zbog kolektivne demencije i lješnjak, koji nije lješnjak nego kesten, prave prekrasan kontrast nebeskoj pozadini bez ijednog plutajućeg oblaka. I odlučin se izuti i osjećati se nekako pušteno, slobodno, bezbrižno…baš kao Ola, nepoznata cura iz ludih i istinitih priča o stereotipima. Imala je flautu, napravila bubnjeve, dobila gitaru i hodala, trčala bosa po kamenu.
Doživila je nedavno trenutak koji je jednostavno mogla opisati kao „dno“, a sad leprša bajkovitim visinama, naizgled ne puštajući korjenje, smješkajući se, svirajući i plešući.
Andrija Savić
volimbrdo.blog 