Šut

Maki mi je rekla: “Piši o Velebitu”, a Velebit stvarno volin, posebno Paklenicu. Ako je glupo reći da gajin osjećaje prima njoj ko prima ljubavnoj partnerici, onda mogu reći da je Paklenica to “misto.”

I neću pokušavati objasniti značenje tog “misto” uz nadu da će čitatelj razumiti i da i čitatelj ima to “misto”.

Već dva miseca apstiniran od Paklenice zato jer san, kako se Dora izrazila “privaria planinu”. No, točnom uzorku mog oboljevanja nisan uša u trag. Zadnjih dana san posebno melankoličan, a kad san u takvom raspoloženju u meni se probudi mazohistička crta i onda bacin još malo drva u vatru melankolije i uživan u prizoru.

U ovom slučaju nije bilo kaloričnijeg drva od kratkog video uratka Kreathia studia s kadrovima Paklenice uz Sinatrinu Moon river. Sitia me taj video na puno toga.

Sitia me na promatranje beskrajnih minjanja ruha listopadne šume, na šumsku magiju i njenu moć da sve probleme potpuno apsorbira. Sitia me na linčarenje na osunčanin nakupinama jesenskog lišća i na savršeno utabane staze formirane višestoljetnon cirkulacijon ljudi i njihovog blaga.

Na ogromne ogoljene stine koje, iako izgledaju statično i mrtvo, imaju svoju životnost, i stalno se minjaju pod raznin utjecajima. Prid kišu se nabiju zgužvani, teški i tmurni oblaci pa stine poprime određenu nijansu sive, nakon kiše drugu nijansu, a nakon toga, kad se sve malo prosuši, stine izgledaju ko da plaču.

Posebno volin kad se pojavi pun misec kao reflektor koji ističe važno na pozornici, pa obasja stjenovite vrhove zapadne strane, postepeno od oštrih rubova otkrivajući ostatak stine kako minute odmiču. U tin trenucima misec nježno prisili čovika da se maksimalno udubi u te bridove, plohe, reljefe i osjeti ushit.

Još se sitin i jutarnjeg, popodnevneg ispijanja kave isprid doma, mirisa kiše, povjetarca, pljuska i bisne bure. Sitin se osjećaja uz te pojave, barem na kratko.

Sitin se i rakije kod pakleničkog starosjedioca u košulji strogo odjeljenoj kaišen od krem samterica, sa šiletricon koja mu čuva proćelavu glavu. Čovika s istinski vedrin licen rumenin od sunca. Sitin se društvenih ispijanja vina uz gitaru u kominu, priča starih planinara, noćnog hodanja i trčanja kroz šumu. Sitin se tišine.

I nije da se tu doli, u razvijenoj civilizaciji  ne nalaze divne stvari, male stvari, divni ljudi, stvari ugodne i praktične. I nije da je biti u planini duže vrimena jednostavno. Ali vaga u mene i dalje privagne na planinu. I ponekad me zabrine pomisao da san se navuka, da san doša do velike doze. I zabrine me činjenica da bi još jedan šut Velebita, Paklenice.

Andrija Savić