Drugi je dan Highlandera Blidinje. U kampu na jezeru Crljenak toćamo ubivene noge i čekamo da se tijelo i glava ugase. Ne trebamo dugo čekat. U šatoru, zašuškana u pernatoj jakni i prekrivena vrećom, tonem u san. Blaženstvo mi prekida glasan lavež psa. Beagle imenom Badi čuva logor od zvijeri. Zalaje točno meni iznad glave…
Opširnije
U doba odrastanja, priroda mi je bila dosadna. Previše tiha i nezainteresirana za moje probleme. Umjesto u planine, ja sam srljala u odnose. Tad mi se činilo da iz tih odnosa učim o životu. Kasnije sam skužila da smo svi ljudi sjebani na svoj način. I da je priroda savršena. Takve i slične misli prevrtala…
Opširnije
Rijetko sam ponosan na sebe, takav sam po prirodi, iako često artikuliram drugačije.Od svih stvari na koje sam ponosan, sportski uspjesi tu su najmanje zastupljeni. Oduvijek sam govorio :”Pa dobar sam i u nogometu, i u košarci, i u rukometu, zapravo kaj god probam nisam najgori.” E, ali tu upravo i leži problem, ili barem…
Opširnije
„Kad ti ono ideš?“ pita me sin za obiteljskim ručkom „Pa idem 21. a vraćam se 29. 07.” odgovorim. Sretna sam što bar jedna osoba u mojoj obitelji ne ignorira činjenicu da nekud idem.„ A kad već pitate, ima jedan tekst koji sam jučer pročitala u vezi Highlandera…“ obratim se ekipi za stolom. Svi nastavljaju…
Opširnije
“Čekam Prasicu već pola sata! Komarci me jebeno grizu.” Dok se Jura, kao sav pošten svijet, ubija na poslu ja dokoličarim u šetnji s psima. “Sara?” pita on.“ Da, opet nekaj lovi…rastrgat ću je kad se vrati.” Nisam se rodila s talentom za životinje. Moji su roditelji imali pse, mačke i druge ljubimce. U odraslom…
Opširnije
„E, koa vešer…zakaj nejdemo tak šešče?“ baljezgam. Rano je jutro, pola 6. Nataša i ja sjedimo na zidu tišnjanskog mosta i gutamo vruć burek iz pekare. Već smo odavno trebale bit doma. „Jooj, sad kad ove moje počnu…“ veli Nataša. „Koe?“ „Pa cure, kad se probude pa krenu: mama, mama“ „Zato ti ja neam djecu…“…
Opširnije
Priznajem, nisam bila spremna. A ko može bit spreman na to da će se slomit kad vidi scenu gdje neka djeca voze bicikle i vrište? Ko može bit spreman na to da se, nakon toga, film u glavi počne vrtit unatrag? I stalno nametat neke davne, slične scene. I to s ljudima kojih više nema.…
Opširnije
Kao mala, obožavala sam Marija. Naši su očevi bili braća, a njihova majka žena s otoka. Njoj su nas slali svakog ljeta. Na tavanu babine kuće, u prašini i nezamislivoj vrućini, bio je naš svijet. Nakon cjelodnevnih lutanja, u njega smo se uspinjali škripavim drvenim stepenicama. Spavali smo na velikom madracu ispod malenog prozora koji…
Opširnije
Voljela bi se zaljubit. Evo sad, danas. Voljela bi se zaljubit zato što je to jedini osjećaj koji trenutno može nadjačat tugu. Ne može ju, mislim, posve izbrisat. Al može ju držat na oku. Kad ti je teško kao meni zadnjih par dana, ako si zaljubljen uvijek možeš pomislit na tu osobu i bude ti…
Opširnije
Sunce je visoko. Moj bratić Mario i ja ležimo na zidiću u Staroj kali. Zbog toga što smo djeca, ne žalimo se na vrućinu. Vrućina je tu jer je ljeto i na Krku smo kod babe. Ona se brine za naše jelo i spavanje, a zabavu smišljamo sami. U toj dosadi uživamo. „E, jel znaš…
Opširnije
volimbrdo.blog 